Na jednom mjestu sve knjige koje trazite!

Za razumjevanje bilo kojeg fenomena neophodno je poznavanje konteksta. Vrijeme u kojem je zivio Mehmed-beg Kapetanovic Ljubasak (1839.- 1902.) jedno je od delikatnijih kroz koje su prolazili Bosnjaci i Bosna i Hercegovina i da bi razumjeli njegovu, van svake sumnje, grandioznu ulogu, neophodno je podsjetiti na, bar, magistralne tokove njegovog vremena. Tektonski poremecaj koji je zadesio Bosnjake poslije promjene carstva, koji su od najzapadnije drzave Turske carevine nacinili najistocniju zemlju austro-ugarske monarhije, donio je potpuno bosnjacko nesnalazenje i prijetnju potpunog preseljenja ili svodjenja, od glavne na marginalnu poziciju medju narodima Bosne i Hercegovine.

Na austro-ugarsko preuzimanje uprave nad Bosnom i Hercegovinom od Osmanske cavarevine, Bosnjaci su reagovali razlicito: izvjestan broj se iselio u Tursku, manji broj pruzio je oruzani otpor a opet, jedan dio, je bio potpuno pasivan. Nazalost, najmanji broj je bio onih koji su prihvatili realnost i krenuli u susret novom vremenu i okolnostima. Obzirom, da su pruzili oruzani otpor, izazvali su brutalan odgovor novih vlasti.

Upravljanje Bosnom i Hercegovinom preuzeo je general a ne prosvjetitelj (genaral Josip Filipovic) sa jasnim instrukcijama (od bana Mazuranica) jacanja nebosnjackih elemenata. Vlasnici zemljista bili su Bosnjaci ali je sirena propaganda kako ne mogu zivjeti "pod krstom" i oni su napustali imanja i odlazili u neizvjesnost. Vojni sud je neprestano zasjedao i donosene su stroge kazne za najsitniji prekrsaj. Beznadje je blaga rijec u kojoj su se nasli Bosnjaci. Iako je 19. stoljece bilo na izmaku, ovo je vrijeme kada se odvijaju zavrsni procesi konstituiranja nacija i na prostorima koji su u dobroj mjeri kasnili za Zapadnom Evropom. Bosnjaci su na udaru i sa istoka i sa zapada i svojatani su kako od Srba tako i od Hrvata.

Starcevicevska ideja o "cijecu hrvatskoga naroda" i "begovima kao najstarijem hrvatskom plemstvu" nije bila bez efekta a Garasanin je vec davno formulirao ideju Velike Srbije i njeno etapno realiziranje bilo je na snazi. Obzirom da je kod Bosnjaka nacionalno pitanje bilo iza religijskog ne cudi sto danas u biografijama nekih nasih znamenitih ljudi nalazimo da su bili jedan period Hrvati a odmah iza toga Srbi ili obrnuto. Iseljavanje, izvrgnutost strogim kaznima, bojkot novih upravitelja BiH, nepismenost (Bosnjaci do dolaska Austro-Ugarske nisu masovno koristili latinicu niti cirilicu), neobavjestenost... bile su neke od okolnosti koje su pratile Bosnjake kada je svoju djelatnost otpoceo Mehmed-beg Kapetanovic Ljubusak. Vec je imao iskustva sa obavljanjem vaznih funkcija u osmanskoj upravi te bogato iskustvo sa putovanja od Trsta preko Venecije, Padove, Verone, te preko Tirola i Salcburga, Beca i Peste; zatim preko Krfa u Egipat, a odatle u Smirnu, Carigrad, te morem u Varnu, Ruscuk, Bukurest i najzad Dunavom i Savom u Bosnu, koja su mu donijela bitne kontakte sa ljudima razlicitog svjetonazora sto je u konacnici omogucavalo stjecanje prave slike okolnosti u kojima se Bosna i Hercegovina nasla. Ljubusak nije imao dilema: Austro-Ugarska je nova realnost kojoj se Bosnjaci moraju prilagoditi. Stoga je preduzeo aktivnosti koje bi to prilagodjavanje ucinilo sto brzim i bezbolnijim. Pozicija u kojoj se nasao u nekim elementima podsjeca na onu u kojoj je stoljece ranije bio Dositej Obradovic kod Srba ili Antun Matija-Reljkovic kod Hrvata. Ukoliko zele ostati u Bosni i prestavljati konstitutivni a ne periferni faktor Bosnjaci, po Ljubusaku, moraju prihvatiti sve one prednosti koje novo Carstvo donosi, upozoravajuci ih da ne postoje vjerske prepreke za to djelovanje.

U tim zahtjevima Ljubusak nije bio usamljen: Angazujuci se u prihvatanju nove vlasti kao uslova zivota i opstanka Muslimana i u njihovoj emancipaciji od tradicionalne privrzenosti Turskoj, ova grupa se presudno ali fakticki pomirila i sa principom saglasnosti narodnog govora i zapadnog pisma kao adekvacije slovenskog porijekla i tradicije Bosnjaka, te sa oblicima kulturnog razvoja suplemenickih slovenskih naroda, ne napustajuci svoje orijentalne religiozno-duhovne specificnosti. Njegovi tekstovi upuceni sunarodnicima, u strogo knjizevnom pogledu, imali su prosvjetiteljski karakter. Mislimo tu prije svega na tekstove Sta misle Muhamedovci u Bosni i Buducnost Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini kojima mozemo pridruziti i adaptirano djelo Jusuf-bega Cengica Avdija. Medjutim, ono sto ne treba gubiti iz vida a predstavlja razliku u odnosu na pomenute prosvjetitelje, jeste uobicajena cinjenica za Bosnu i Hercegovinu, da je Ljubusak imao u vidu i druge narode koji su zivjeli sa Bosnjacima. Zato ovog znamenitog Bosnjaka mozemo posmatrati kao promotora ideje koja se i danas pokusava uzgajati u BiH - istinska multieticnost: Kapetanovic u predgovoru Narodnog blaga sa zahvalnoscu istice, donoseci na drugom mjestu u knjizi i njihova imena. Pored trideset osam njegovih muslimanskih saradnika, od kojih ce samo Jusuf-beg Filipovic i Hilmi Muhibic zadrzati zanimanje za spisateljski rad, nalazi se i cetrnaest Srba i Hrvata, koje Kapetanovic prema kolicini njihove saradnje biljezi u ovom popisu.

Nema sumnje da je Ljubusak sjajno oznacio poziciju Bosnjaka da u komunikaciji i razmjeni juznoslavenskim narodima trazi svoju evropsku buducnost, nastojeci da potpomogne Kallayevu ideju bosanstva koja nije naisla na odobravanje istocnih i zapadnih susjeda kao i drugih konfesija u BiH. Pored instinske multieticnosti koju je zagovarao i u djelima promovirao, Ljubusak je promotor i ideje kozmopolitizma. Naime, ovaj dobri Bosnjanin je poslije Narodnog blaga u kojem je prikupio narodne mudrosti domaceg tla u djelu Istocno blago prikupio je mudrosti muslimanskih naroda koji su zivjeli izvan Bosne i Hercegovine polazeci ...od principa da je knjizevno blago narodnog duha ma kog naroda zajednicka opstecovjecanska svojina i da je najvaznije da ono postigne svoj prakticni cilj: odgoj naroda pomocu mudrih izreka koje su rezultat zivotnog iskustva i prakticne filozofije. Iako neke od ideja kod Ljubusaka nisu posve nove one su kroz njegov rad nadogradjene i preciznije definirane, kako to Muhsin Rizvic primjecuje: Sama misao o nauci, prosvjeti i obrazovanju nije bila tada nova u knjizevno-kulturnom i prosvjetnom zivotu Muslimana (Bosnjaka o.p.), nju su isticali kako bosanskohercegovacki muslimanski pisci na orijentalnim jezicima sa Kurtcehajicevom publicistickom akcijom na narodnom jeziku u zavrsnici, tako i pisci alhamijado-literature, ali ono sto je novo u Kapetanovicevom odredjenju i shvatanju ove ideje to je nauka i izobrazenje po novom sistemu, sto znaci na zapadnim osnovama i na narodnom jeziku, putem novootvorenih osnovnih skola, gimnazija i preparandija, te pomocu vlastitih izdanja i djela na nasem jeziku. Pojava Mehmed-bega Kapetanovica Ljubusaka nije samo knjizevne prirode. On je znacajan i u definiranju bosnjacke nacije, jezika, ocuvanja drzavnosti... Zamjerke koje bi eventualno mogle doci proizvod su nedovoljnog poznavanja okolnosti u kojima su se Bosna i bosnjacki narod nasli s prelaskom iz islamsko-orijentalnog u zapadno-krscanski civilizacijski krug. Zato je danas tesko zamisliti hvatanje kakvog takvog prikljucka sa narodima koji su, po prirodi stvari, pripadali novom krugu bez djelovanja Ljubusaka. Mozemo samo predpostaviti da li bi romanticarske ideje Basagica, realizam Mulabdica, moderna Catica bili moguci da nisu, na naki nacin, omoguceni i odredjeni prosvjetiteljskim djelovanjem Mehmed-bega Kapetanovica Ljubusaka.

Napisao : Mirzet Hamzic

Nije poznato da u modernom svijetu ima pjesnik koji je toliko puta hapsen i koji je cijeloga vijeka progonjen kao sto je to palestinski i panarapski korifej Mahmud Dervis. Koliko znamo, hapsen je najmanje tri puta, a iz zavicaja al-Barva u Palestini, koji je zbrisan s lica zemlje, morao je u progonstvo - najprije u Kairo (1971), zatim u Bejrut do strasne invazije na Liban 1982, potom u Pariz, na Kipar... Kada smo se upinjali prosle godine da pozovemo Dervisa na Sarajevske dane poezije, uzalud smo tragali za njim na adresama u Svicarskoj, Francuskoj, Ramullahu, Ammanu: Mahmud Dervis je pjesnik koji je Svijet pretvorio u svoju domovinu a Palestinu kao zavicajnu toplinu nosi u srcu da bi je uvijek imao za svoju pjesmu.

Mahmud Dervis je postao metafora za stradanje utoliko vise sto je cijeloga vijeka progonjen zbog stvari koje su inace sinonimi za srecu i slobodu: zbog prava na zavicaj i domovinu neizmjerno dragocjene pjesniku, i zbog poezije kojom je osvajao svijet kao slobodu. Jer, na okupiranoj palestinskoj zemlji pjesnicka rijec je progonjena istom onom metodicnoscu i surovoscu kojom je progonjen i svaki oblik oruzanog otpora. To je stoga sto pjesnicka njec u Arapa ima neuporedivo vise utjecaja nego u drugim kulturama, sto je u stanju da emocionalno silno angazira i da gospodari masama. Arapski svijet je carstvo poezije od prijeislamskih vremena do sada. U Dervisevom porobljenom zavicaju - intenzivnije nego drugdje u arapskom svijetu — poezija je krisom a ipak nezadrzivo stasala, kazivala se u ilegali, na skrovitim recitalima, da bi porobljene Palestince, kojima je tek poezija ostala, optimalno angazirala i u osjecaj slobode ih uznosila. Stoga nigdje u svijetu osim u Palestini povijest knjizevnosti nije zabiljezila da se, epohalno, razvila citava jedna knjizevnost, produkcijski preobilna i poeticki samosvojna, koja se zove knjizevnoscu otpora (adab al-muqavama). Sukob najmodernije naoruzane sile i poetske rijeci uistinu je mitski; on izgleda toliko nestvaran modernome svijetu da se jedva moze uopce pojmiti. Poetika te knjizevnosti danas se proucava sirom svijeta na orijentalistickim katedrama; ona daje snazan doprinos izlasku arapske knjizevnosti iz embarga, kako to s pravom Edward Said konstatira.
Danas Bosna i Hercegovina ima cast da je pohodi rodonacelnik knjizevnosti otpora i njeno najcuvenije pero, uz preminule u egzilu Ibrahima Dzebru i Gassana Kanafanija. Nijedna historija knjizevnosti ne moze zaobici ova imena koja su vec ubastinjena u povijest svjetske knjizevnosti. Danas u nepreglednom carstvu arapske knjizevnosti nema veceg pjesnika od Mahmuda Dervisa. On je i stvarnost i legenda; stvaran je pjesnik i metafora.

U ovome kratkom predstavljanju Dervisa ne mogu se navesti brojni vrijednosni sudovi o njegovoj poeziji i istovremeno se obrazloziti, jer bi za to trebalo mnogo vremena. Valja samo podsjetiti:
Dervis je jedan od utemeljitelja knjizevnosti otpora, zivi klasik po opcem sudu arapske kritike i knjizevnih historicara, i pjesnik koji je po svijetu pronio slavu onoga nemjerljivog dara Arapima koji se zove poezija i u kojoj je taj svijet suvereno izrazio najvise domete svoga genija. Mahmud Dervis je dobitnik mnogih nagrada. Koliko znamo, bio je kandidiran i za Nobelovu nagradu, i sigurno ga ne bi mimoisla da nije Palestinac i da se njegova knjizevnost ne afirmira kao knjizevnost otpora.
Sarajevu je cast ugostiti ovoga gorostasnog humanistu i pjesnika. Jer, sudbina Grada i Pjesnika u mnogo cemu je slicna: Sarajevo i Dervis prepoznaju se po podvizima kosmopolitizma za kojeg nema dovoljno nuznog razu-mijevanja, i prepoznaju se po stradanju koje im je zajednicka sudbina.

I Sarajevo i Dervis imaju visak identiteta.
(Akademik, prof. dr. Esad Durakovic)
(Ovaj tekst je besjeda sa zavrsne svecanosti 47. Sarajevskih dana poezije, kazana prilikom urucivanja Mahmudu Dervisu priznanja Bosanski stecak za 2008. godinu.)

Melankolija je bolna, mozda najbolnija pojava u ljudskom zivotu. Ta melankolija omogucuje covjeku da postavi svijetu i sebi najradikalnija pitanja, da se susretne s istinom o sebi. Mozda melankolija nastaje upravo iz tog susreta s istinom o sebi, jer je susret s istinom o sebi najgorci i najbolniji. Melankolija nas vodi do spoznaje da smo prolazna, smrtna i nistavna bica, kratko receno, da smo maleni, ali i do spoznaje da smo bica sposobna za puni zivot, sposobna za ljubav i ljepotu, dakle, da smo veliki. Melankolija nas vodi u metafizicku tugu, u zelju za nestankom, ali i u metafizicku radost, u zelju za punim zivotom. Vodi nas u prazninu, ali i u puninu. Pitanje glasi: Moze li se covjek razviti kao osoba bez tuge, bez bola, bez osjecaja ispraznosti, bez osjecaja da je sve bezvrijedno? Ako covjek ide do dna svoje melankolije, onda to moze postati stvaralacki produktivno, onda je moguce da iz duboke tuge dospije do neizrecive radosti postojanja.
Najnovija zbirka pjesama Zeljka Ivankovica pod naslovom Dnevnik melankolije potvrdjuje da je melankolija stvaralacki produktivna (iako melankolija moze biti i negativna onda kada vodi u ocaj i beznadje) i da je ona zapravo covjekova ceznja za ljubavlju i ljepotom. U melankoliji kao vrhunskom obliku covjekove samosvijesti covjek se bori sa samim sobom, zeli izaci na kraj sa samim sobom, odgovoriti na pitanje svih pitanja koje glasi: tko je covjek? U pjesmi pod naslovom Ja Ivankovic kaze da je covjekovo Ja „prvo, posljednje i jedino“. Sto je covjek svjesniji svoga Ja, to je svjesniji i Bozjega Ja. Sto je otvoreniji svome Ja, to je otvoreniji i Bozjem Ja. Vjernost svome Ja vodi u pluralnost: „Ja – kako to pluralno zvuci“.
Samorefleksija je nezaobilazna odlika modernog pjesnistva, jer razmisljanje o drugom – o cijeloj stvarnosti izvan nas – ukljucuje i pretpostavlja razmisljanje o samom sebi. To je put od svijesti do samosvijesti:
„Nakon toliko godina opet se smjeskam u sebi – ali sad svojim godinama“ (Grijeh - ispovijed)
Pjesnik je spreman za suocavanje sa svojim strahovima („razgrnuti zastor svojih strahova“) i snovima („pogledati u oci svojim sanjama“), jednostavno nestati („nestati u dodiru s crnom“). Ta spremnost i odlucnost vode ga do uvida da je covjek slucajnost, nedokuciv anagram („sazdan od malo smisla i prevec radoznalosti“), bol neprozirna, proizvod s greskom (Mi smo slucajnost), da je covjek bice straha koje nastoji zaboraviti sebe „prije nego objema nogama zagazi u noc – Benjaminovu metafizicku tugu“ (Celan, a potom Benjamin). Nije covjek samo bice straha nego i bice nade („a onda se covjek dosjeti pa izmisli nadu“), jer je nada lijek protiv vremena, boli i smrti (Stvaranje).
Pjesnik postavlja radikalna pitanja i sebi i Bogu: „Sto ako smo samo zetoni u Bozjoj kockarnici“, sto ako je zivot samo covjekov san, „sto ako smo samo ruzan Bozji san“? Sto ako nemamo kome postavljati pitanja, sto, dakle, ako Boga nema, kome onda postaviti pitanje: „Da, imate pravo – kome?!“ (Postavljam pitanja). Sto ako nema ni Boga ni Duha Svetoga i sto ako je Isus „otisao s racionalistima rugati se praznovjerju svojih brojnih sljedbenika“? U ljudskom zivotu sve je dvoznacno, pa tako i toilette moze postati cudesno mjesto za covjeka (Toilette na Kaptolu). Jedna te ista ulica nam se pojavljuje u svojim razlicitim znacenjima: od ulice kao geografije ljubavi pa do ulice „kojoj cak ni politicari nisu uspjeli promijeniti ime“ (Visnjik). Pjesnik je svjestan da sve sto postoji govori svojim vlastitim jezikom, pocevsi od „jezika riba“ pa do „jezika suglasnika“, koji nas podsjeca na krv, smrt i na nas strah (Jezik samoglasnika...).
Prvi ciklus pjesama pod naslovom Dnevnik melankolije u zbirci Dnevnik melankolije Ivankovic zavrsava s dvjema pjesmama koje izviru iz najdublje melankolije: Nada i Leta/rijeka zaborava. U Nadi pjesnik govori o temeljnoj dilemi svakog covjeka. U pocetku je bio mrak a opet ce na koncu biti mrak, a:
„Nada, Bog, Vjecnost –
nasa su imena za veliku
i losu varku, za ono
izmedju dva velika mraka.
ipak, Boze, ne uzmi nam
nase varke. Osobito ne
Nadu i Vjecnost, tako
smijesnu i tuznu istovremeno.“
Sumnja ostaje: ili je Nada lazna varka ili se ipak ne moze zivjeti bez te Nade. U pjesmi Leta/rijeka zaborava ono sto je bio strasni zivot nestaje u rijeci zaborava, zivot, dakle, nestaje kao da ga nikada nije ni bilo.
U drugom ciklusu Vareski akvareli pjesnik pise o Varesu, o svom zavicaju u historijskom i metafizickom smislu. Vares kao simbol svijeta. Uvidi koji proizlaze iz toga ciklusa vode nas u dubinsku sjetu i tugu i istodobno u istinske proplamsaje ljubavi i ljepote, u slutnju istinske Tajne zivota. Tornjevi sv. Mihovila i ljetna kisa u Varesu oznacuju susret vertikale i horizontale, govore nam o „arhitekturi kisnih vertikala iz ove jednolicne vareske kavanske horizontale“ (Ljetna vareska kisa). Majcina ljubav se ocituje u opomeni svome sinu da ne hoda natraske, jer ce tako rastuziti andjele. Time je receno da se ljubav sastoji upravo u tome: ne rastuziti druge, jednostavno nikoga, osobito ne andjele (Majcina opomena). Majka je ona koja uvodi dijete u strahopostovanje pred Tajnom ljubavi, pred Tajnom koja se zove otac i pred Tajnom koja se zove Bog. Pred Tajnom smo tihi i sabrani, hodamo na prstima (Hod na prstima).
Nestanak roditelja se javlja pjesniku kao nestanak smisla i kao dolazak nepodnosljive praznine i kao „svemirska jeka koja me iz noci u noc svojim hladnim prstima dotice“ (Zapis o tome kako je smrt navracala u nasu kucu). Na blagdan Svih svetih pjesnik osjeca da njegovi roditelji nisu mrtvi, nego zivi na tajnovit nacin, jer „moj se otac smjeska“ (Svi sveti), dok mu se Dan mrtvih pojavljuje „kao laz o zivotu“, kao „prhut ptice“ „nad crnim kamenim metaforama“ i kao „ledeni dodir prstiju“ (Dan mrtvih). Sjeca se pokojnih pjesnika Viktora Vide i Borisa Marune i cijele vojske onih koji su stradali trazeci ljubav i ljepotu na ovome svijetu. Ti pjesnici mu pomazu da se priblizi razumijevanju svoga oca, „jer prvi put sam tako blizu da svoga oca razumijem“ (Pokoj vjecni covjeku bez biografije). Pjesnik se vraca u Vares kao „u grad svojih poraza“, „posvuda samo sjene u bijegu“, svuda „bdije samo vjetar“ ili su to „duse mojih predaka“ (Varesu u pohode). Vraca se u Vares, „na mjestu gdje sam odrastao, ni ulice vise nema, i nista i nikoga doli duhova predaka“ (Na mjestu gdje mi je nekoc stajala kuca).
Drugi ciklus Vareski akvareli Ivankovic zavrsava dvjema znakovitim pjesmama: Divkoviceva molitva za zavicaj i Katarina ili odlasci. U prvoj pjesmi Divkovic moli za svoj zavicaj (za cijeli vareski kraj) koji ima surove planine i kraljevsku klisuru a koji bastini kraljevsku plemenitost. Divkovic je vidio tolike bijele gradove koji nikad nisu imali „mracne noci ni tako surove hridi“ kao Vares i vareski kraj, ali nisu nikad imali „ni plemenitu postojanost“ kao ljudi iz vareskog kraja. Molitvu zakljucuje rijecima:
„Ucini ga vjecnim kao sto su
vjecna imena planina kojima
si ga okruzio, kao sto je vjecna
zemaljska bol naroda moga,
kao sto si vjecan ti u njegovim
snovima o pravdi i ljepoti.
Amen.“
U pjesmi Katarina ili odlasci posljednja bosanska kraljica Katarina se pojavljuje kao simbol odlaska iz vareskog kraja, i to odlaska kako obicnih ljudi tako i velikih umova, „vezuci crne marame u svijet su za svima njima najposlije otisle i posljednje tetovirane ruke borovickih zena“. Ivankovic se na kraju pita: „Zasto ni za kog od njih sva ova stoljeca nije bilo mjesta u Dolini zeljeza?“ Tako se na kraju drugog ciklusa Vareski akvareli javljaju Matija Divkovic, otac franjevacke i bosanske knjizevnosti, kao simbol ostanka, i Katarina, posljednja bosanska kraljica, kao simbol odlaska iz vareskog kraja (prva razina), zatim kao simbol odlaska iz Bosne (druga razina) i kao simbol odlaska ljudi diljem svijeta iz svoga zavicaja.
U trecem ciklusu Kisa pod Biokovom Ivankovic opisuje iznenadne prizore ljepote u zivotu prirode i u ljudskom zivotu, carolije koje se iznenada pojave i iznenada nestanu: „carolija s jutrom nestala“, „na obzoru kao gljiva, raste pod nebo duga“, ljetna kisa koja je gusta „kao vlazni poljubac neba i zemlje“, „i kratkotrajna kao prvo davanje“, vjetar i glasanje ptica „orkestriraju tisinu sto se otima masti“, noc koja rasipa kosu, „rasula ti kosu u zaveslaje iskricave pjenusave i slane“, svjetlost koja krajoliku daje dusu, „domalo ce joj lom svjetlosti udahnuti dusu“, dan koji je lijep „kao ukradeno vrijeme“, ljetna carolija koja je „zamamna kao grijeh“. Ti iznenadni prizori ljepote vode pjesnika do vjecne ljepote:
„Molitva usahla na
usni oponasala je
to jutro za tren
dotaknutu vjecnost“ (Pod Biokovom).

U pjesmi Kisa pod Biokovom ushit ljepote prikazan je na sljedeci nacin:
„Boze, kako je krajolik
lijep nakon sto kisa
taj vrli majstor, digne
koprenu s njega i ode
i ne osvrcuci se za
svojim remek-djelom.“
Cetvrti ciklus kao zavrsni nosi naslov Ars amandi, sto prevodimo kao Umijece ljubavi. O istinskoj ljubavi se govori kao o tajni, koja izmice nasem racionalnom objasnjenju, ali koja neprestano zahtijeva nas misaoni napor, nase razumijevanje. Sto je ljubav jaca, to je potreba za razumijevanjem ljubavi veca. Ivankovic diskretno govori o ljubavi, vise sugestijom i slutnjom nego izravno. Pjesnik je spreman umrijeti i biti posve zaboravljen da bi voljena osoba dalje zivjela i ljubila svakog: „i ljubi svakog“ (Izidji u noc). Ljubav prema zeni je povezana s ljubavlju prema svetom, pomisao na nju u noci je pomisao na „noc uoci blagdana“, „kao pomisao na vjecnost uoci Mlade nedjelje“. Priprema za susret s ljubljenom zenom slicna je pripremi za susret sa svetim i Vjecnim (Noc uoci blagdana). Ljubav je tiho i bezglasno predanje drugoj osobi, vjernicki odnos, „predavao se mirisima vjernicki uzgajajuci njihovu oporost odan onom nevidljivom izmedju nas“ (Boja lavande). Pjesme se ponasaju na razlicite nacine kao i zene (Neke pjesme iz mojih knjiga).
Ljubav je prolazna, jer „suzne oci djevojke koju si nekad volio – sve je sto je ostalo od nekog davnasnjeg ljeta“ (U potrazi za detaljima). Ljubljena zena voli zivjeti u pridjevima, a to zapravo znaci u:
„toj oholoj religiji luksuza
Postojis samo u pridjevima
premda ih je Bog samo
sebe radi i izmislio“ (Pohvala pridjevima)

Voljena osoba je najljepsa kada je tuzna, „uvijek je u tebi najljepsa bila tvoja tuga“ (Mala historija tuge). Kada te voljena osoba ne treba, onda te nema, a nema ni nje, sto znaci da zivot bez ljubavi nije zivot. Ljubiti, dakle, znaci biti. Amo ego sum (Postoje dani). Ljubav je kao san. Kad nam se dogodi, nismo sigurni je li to bio san ili java:
„Eh san – jos neosvojena
metafora – kazemo oboje“ (San).

Kada je rijec o najnovijoj zbirci Dnevnik melankolije Zeljka Ivankovica, onda mi pada na um Hegelova recenica da je istina cjelina. Buduci da je Hegel shvacao stvarnost kao povijest, kao povijesni proces, onda iz toga slijedi da je cjelina ljudski zivot koji se odvija od rodjenja pa do smrti. Svaki covjek nosi u sebi svoju proslost. Svaki je covjek ono sto je bio, ono sto je sad i ono sto ce biti. Svaka etapa covjekova razvoja ima svoju vlastitu vrijednost i ujedno je dio cjeline. Tako se o cetiri ciklusa (Dnevnik melankolije, Vareski akvareli, Kisa pod Biokovom i Ars amandi) najnovije Ivankoviceve zbirke mogu gledati kao etape u njegovu pjesnickom razvoju i kao cjelina. No, vazno je reci da se pjesnik u cijeloj zbirci bavi svim bitnim pitanjima ljudskog postojanja na ovoj zemlji. Tako je Ivankoviceva najnovija zbirka Dnevnik melankolije, s jedne strane gledano, Ivankoviceva autobiografija, a s druge strane gledano, ona je biografija svakog covjeka, jer se u njoj radi o nasoj ljudskoj prici (de tua fabula narratur). Vec je veliki Hölderlin rekao da pjesnicki obitava covjek na ovoj zemlji. Time je receno da mi ljudi ne mozemo zivjeti samo od svojih zasluga na ovoj zemlji, jer je covjek pun zasluga, koje stjece svojim radom i svojim sveukupnim djelovanjem na ovoj zemlji, ali pjesnicki obitavati znaci biti otvoren govoru bitka, tajni postojanja, biti svjestan da nam je ono bitno darovano, da se ono bitno ne moze zasluziti, da se ljubav ne moze zasluziti, pjesnicki, dakle, obitava onaj koji je otvoren nepojmljivoj Tajni.
Napisao : Mile Babic